Osnovna škola Gola

Osnovna škola Gola školske godine 2022./2023. godine prvi puta ulazi u Erasmus projekt, a projektni tim Osnovne škole Gola time malim koracima ostvaruje velike europske ciljeve. Za probijanje leda zaslužne su kolegice Sandra Slama i moja malenkost, Evelina Kovačić Šimunić.

Dana 6.5.2023. kolegice Sandra Slama i moja malenkost Evelina Kovačić Šimunić godine otputovale smo u Porto u Portugal. Da bi sve bilo još značajnije, bio nam je to prvi let avionom. Nakon polijetanja s aerodroma „Franjo Tuđman” za sat vremena sletjele smo u Munchen gdje smo presjedale za Porto. Budući da smo do leta za Porto imale 6 sati, vrijeme smo iskoristile maksimalno i obišle Munchen. Munchen nas se dojmio svojom ljepotom, čistoćom i brojnim turistima. U 21 sat navečer iz Munchena smo poletjele avionom za Porto. Let je trajao sat i pol vremena, a doživljaj je postao potpun kad su se ispod aviona u mrklom mraku nadzirala svijetla Porta. Budući da je edukacija započela od ponedjeljka, nedjelju smo iskoristile za istraživanje Porta. Šetale smo dugim i uskim ulicama, obasjane suncem i zadivljene arhitekturom grada. Večer smo provele s ostalim sudionicima projekta iz raznih europskih zemalja uz tradicionalnu portugalsku hranu.

U ponedjeljak u 09:00 sati ujutro započela je edukacija pod nazivom „There is no planet B” na engleskom jeziku koju je predvodio Fernando Coelho. Tema prve edukacije bile su klimatske promjene i što mi možemo učiniti kako bismo smanjili klimatske promjene. Edukacija je trajala do 13:30 sati, a u pauzi za kavu prošetali smo do kafića u sklopu željezničke stanice u kojem smo se odmorili uz kavu i tradicionalne portugalske slastice. U popodnevnim satima organizatori edukacije organizirali su zajedničku šetnju gradom na kojoj smo upoznale nove dijelove grada Porta. Porto nas je sve više oduševljavao.

U utorak u 09:00 sati ponovo smo krenuli s nastavkom edukacije. Nastavili smo s temom klimatskih promjena, ali smo razgovarali i o kružnoj ekonomiji. Također smo tijekom stanke za kavu odmorili u kafiću na željezničkoj stanici uz kavu i tradicionalne portugalske slastice. Edukacija je završila u 13.30 sati. Nakon ručka kolegica Sandra i ja odlučile smo se za malo drugačiji obilazak grada i odlazak do plaže na Atlanskom oceanu. Iznajmile smo bicikle i vozeći se 12 kilometara uz rijeku Douro stigle smo do plaže Praia do Castelo do Queijo. Iako je vjetar uz ocean bio poprilično hladan, iskoristile smo priliku i smočile noge u hladan Atlanski ocean. Večer smo provele u kafiću gledajući Euroviziju i naravno, navijajući za hrvatsku predstavnicu, pjesmu „Mama ŠČ”.

Srijeda nam je bila malo drugačija jer smo odlučile posjetiti glavni grad Portugala – Lisabon. U tom nas naumu nije spriječila ni činjenica da smo vlakom do Lisabona imale više od 300 kilometara, odnosno više od tri sata vožnje. Vožnja vlakom otkrila nam je manje poznate dijelove Portugala, kao i prekrasne manje gradiće uz Atlanski ocean. Lisabon je prekrasan, veliki grad koji je već tada, u 5.mjesecu bio prepun turista. Vožnja autobusom kroz grad bila je poprilično stresna jer su busevi bili prepuni, a Sunce je bilo neumorno na preko 20 celzijevih stupnjeva. U Lisabonu smo prošetale Muzejem suvremenih umjetnosti koji nas je, malo je reći, u potpunosti oduševio postavom i načinom izlaganja. Od različitih suvremenih likovnih radova do umjetničkih instalacija od hrpe smeća, najviše nas je oduševio izgled samog muzeja. Ručak u Lisabonu bio je prava gozba, od ukusne povrtne juhe za predjelo do salate od tune za glavno jelo. Prije odlaska vlakom za Porto, uspjele smo pola sata odmoriti u obližnjem parku sjedeći na travi i upijajući zrake Sunca. Za Portugal je karakteristično da su parkovi prepuni ljudi koji sjede na travi i odmaraju ili pak vježbaju ili čitaju knjigu. Lisabon smo očito po nečemu morale posebno zapamtiti pa smo ga tako zapamtile po skroz neorganiziranom javnom prijevozu koji nas je skoro koštao kašnjenja na povratni vlak za Porto. Naime, u Lisabonu vozač gradskog autobusa može stati na bilo kojoj stanici i reći putnicima da izađu van i potraže drugi autobus do odredišta pod izlikom da je autobus prepun. Ne moram ni reći koju to pomutnju napravi među putnicima, posebice turistima koji se jedva snalaze u gradu kao što je Lisabon. Kolegica Sandra i ja imale smo tu sreću što je našu zbunjenost i zabrinutost, nakon što nas je vozač autobusa istjerao van par stanica prije željezničkog kolodvora, prepoznao jedan Lisabonac pa nam ljubazno pomogao pronaći drugi autobus do željezničkog kolodvora na miješanom francusko-portugalskom jeziku, budući da engleski jezik nije govorio. Naravno, sve je to rezultiralo dolaskom na željezničku stanicu zadnju sekundu prije odlaska vlaka za Porto, u kojem smo na kraju uspjele biti i kolegica Sandra i ja.

U četvrtak je na rasporedu bila terenska nastava u Lipor (Home Composting Center). U Lipor smo zajedno sa svim ostalim sudionicima projekta krenuli u 9 sati ujutro. Tamo nas je dočekao naš predavač koji nam je predstavio Lipor – mjesto u kojem se odlaže i reciklira otpad. Iako na spomen otpada većina ljudi takvo mjesto zamišlja kao mjesto puno smeća i popratnog smrada, Lipor je ipak nešto sasvim drugačije. Lipor je prekrasan veliki zeleni park, s vlastitom rijekom, prepun sadržaja za djecu i odrasle u kojem se ujedno nalaze i tvornice za razvrstavanje i recikliranja različitog vrsta otpada. Preko vikenda se u Liporu održavaju piknici za obitelji, a tamo se nalazi i dječje igralište, kao i dodatni sadržaji za djecu. Posjet Liporu završio je oko 13:00 sati kada smo se autobusom vratili u središte grada. Budući da do tada nismo otkrile čari vožnje hop on-hop of busom, iskoristile smo priliku i u sat i pol dugoj vožnji hop on - hop of busom upoznale nove dijelove grada Porta. Da bi taj dan bio potpun završile smo ga obilaskom vinarije Calem i kušanjem tradicionalnog Portugalskog pića Porta. Najzanimljiviji dio je što smo obilazak vinarije slušale na portugalskom jeziku, zbog popunjenosti ture na engleskom jeziku pa je naš doživljaj Portugalskog postao potpun. I da, porto je baš kao i Porto, treba ga doživjeti.

Petak je došao jako brzo. Zadnji dan edukacije i zadnji dan našeg boravka u Portu. Edukaciju smo kao i svaki dan započeli u 09:00 sati. Ovaj smo zadnji dan umjesto pauze za kavu odšetali do zgrade u kojoj je bila završna ceremonija. U toj su se zgradi okupili svi sudionici projekta i tada su nam dodijeljeni završni certifikati. Osjećaj potpuno izmiješani, od osjećaja sreće do osjećaja tuge jer ovo znači kraj našem boravku u Portu. Da Porto ima dušu još nam je jednom dokazao obilazak grada, ali ovaj puta brodom kroz rijeku Douro. Brodom smo obišle mostove na rijeci Douro i vijdeli Porto iz druge perspektive.

Sve što je lijepo, kratko traje, kažu. U petak smo navečer legle jer smo se u subotu probudile prije 4 sati ujutro kako bi stigle na let za Frankfurt. Snene smo sjele u avion za Frankfurt i za sat i pol smo se našle na ogromnom aerodromu u Frankfurtu. Kako smo do leta za Zagreb imale skoro 12 sati, vrijeme smo iskoristile za obilazak Frankfurta. Frankfurt nas se nije dojmio kao Munchen, ali nam je definitivno oduševila Majna uz koju smo sjele i odmorile. U 8 i 30 navečer smo poletjele za Zagreb. Naše je putovanje službeno završilo u ponoć kada smo stigle u Koprivnicu.

Porto je jedan drugi svijet i uvijek će nam ostati u sjećanju kao nešto nestvarno.